***HIT PREDSTAVA GALA TEATRA*** ” BEZ TREĆEG “
Ustanova za kulturne djelatnosti „Ante Evetović Miroljub“ Valpovo Vam donosi:
***HIT PREDSTAVU GALA TEATRA***
” BEZ TREĆEG “
Vrijeme: Četvrtak, 18.4.2019. godine u 20:00 sati
Mjesto: Centar kulture „Matija Petar Katančić“ Valpovo
Pretprodaja ulaznica: Gradska knjižnica i čitaonica Valpovo
Cijena ulaznice: 50,00 kn
O autoru:
Milan Begović (Vrlika 19.1.1876. – Zagreb 13.5.1948.) prije svega je dramski pisac, a onda romanopisac i pjesnik.
Najveći dio života proveo je u Zagrebu ali živio je i u Sloveniji, Italiji, Austriji i Njemačkoj.
U Hamburgu i Beču je nekoliko godina radio kao dramaturg i režiser. Bio je i ravnatelj drame u Zagrebu, a radio je i kao profesor na glumačkoj školi.
Njegovi dramski tekstovi prisutni su na europskim pozornicama (Italija, Francuska, Austrija, Njemačka…) od 1930. pa do danas, a njegova su djela prevedena na mnoge strane jezike.
Manje je poznato da je Milan Begović pisao pod mnogim pseudonimima, te da je pokopan na Mirogoju bez nekrologa u novinama i bez ikakvih počasti koje je itekako zaslužio.
O glumcima:
Mladen Vulić,
hrvatski glumac, slobodni umjetnik, diplomirao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.
U kazalištu je nastupao u DK Gavella i u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu čiji je bio zaposlenik.
U filmovima: “Konjanik”, “Ta divna splitska noć”, “Cvjetni trg”, “Kako je počeo rat na mom otoku”, “F20”…
U tv serijama: “Larin izbor”—Alen, “Stella”—Franjo, “Počivali u miru”—Sep, “Čista ljubav”—Rus,“Na granici”—Mate Butigan…
Otac Nadji i Sofiji.
Matija Prskalo,
filmska je, televizijska i kazališna glumica.
Igrala je u brojnim filmovima, tv serijama i kazališnim predstavama.
Nagrade koje je osvojila:
Zlatna arena za epizodnu ulogu u filmu “Kako je počeo rat na mom otoku” 1996.
Nagrada grada Vukovara za ulogu u predstavi “Povratak ratnika” 1998. Kerekeš teatar na Feastivalu glumca.
Nagrada Bobi Marotti za najbolju glumicu za ulogu u predstavi “U Zajedničkom stanu” 2016. kazališta Lectirum, na Danima smijeha u Histrionskom domu.
S Mladenom Vulićem je do sad bila u dva filmska braka i jednom kazališnom, upravo ovom—“Bez trećeg.”
Umjesto kratkog sadržaja:
MARKO: “Što ima čovjek od toga što može riješiti svaki problem više matematike, a ne može zaviriti drugom čovjeku ni desetinu milimetra ispod kože?”
GIGA: “Ljubomora nije posljedica jednog čina, nego jedne mogućnosti koja uvijek postoji u mislima onoga koji voli, da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći.”
MARKO: “Nekad sam mislio da mi je otvoren čitav svemir, a sada stojim tu i ne shvaćam ni ono što sam mislio da mi je najbliže i što najviše volim.”
GIGA: “Zašto tražiš od mene da budem ono što ti nisi? Zašto ti možeš znati kakvi su bordeli od Amura do Volge, a ja ne smijem dopustiti da me pogladi jedna muška ruka, kad sam već izgubila nadu da će me doseći ona, koju tako dugo čekam?”
MARKO: “U paklu! U jednom paklu sam bio u drugi došao!”
O predstavi:
Susret žene, koja odavno čeka i muža koji se vraća iz zarobljeništva nakon osam godina, temelji se na na sukobu koji je prouzročen muževom ljubomorom, sumnjičavošću i nepovjerenjem.
Tema je to koja prati čovjeka oduvijek, kao kakva nevidljiva sjena i ne da se preskočiti i zaobići. Sumnja u vjernost vlastite žene, nesigurnost u samoga sebe, nesreće kojima je čovjek obilježen i formiran ili promijenjen, teret su kojeg se ljudi, nerijetko, nažalost, ne mogu riješiti.
“Bez trećeg” je dramski komad pisan u određenom vremenskom periodu, obilježen je nekim prostorom, međutim, osjećaji koji dominiraju u njemu su bezvremenski, dio su svakog društva i razdoblja kao i današnjice u kojoj živimo.
Nikad dovoljno shvaćeni, definirani, objašnjeni i razotkriveni osjećaji su oni koji nas vječno inspiriraju. Ljubav—ljubomora, odanost—izdaja… teme su neiscrpnog sadržaja.
Prateći odnos Gige i Marka Barića, suočeni smo s fatalnim krajem jednog ljubavnog odnosa, ali i jednog života, koji se, zapravo, već odavno ugasio, jer rat i zarobljeništvo iz kojeg se on vratio, nije njegov povratak u život, nego, njegov obračun s njim i njemu najvoljenijim.
Tko je kome prijatelj, a tko je naš stvarni neprijatelj? Jesmo li sami sebi najgori suci? Za koga je rat, uistinu, završio? Za preživjele i obilježene trajnim traumama s kojima se moraju nositi oni i njihovi bližnji ili, ipak, samo za one koji su u njemu poginuli?
Pita se to Begović u ovoj drami, napisanoj 1931, a pitamo se i mi danas s nadom da se u nekoj svijetloj budućnosti nove generacije neće suočavati s istim pitanjem.
No, kako bi rekla Giga Barićeva—Za ljubomoru nije potreban treći, dovoljno je dvoje!
