Današnji je dvorac u Valpovu nastao tijekom prve polovice 18. stoljeća pregradnjom i dogradnjom srednjovjekovne utvrde od koje su očuvani dijelovi vanjskih bedema, temelji i zidovi kasnogotičke kapele te okrugla obrambena kula, izgrađeni početkom 15. stoljeća.
Valpovačka feudalna gospoštija krajem 14. stoljeća dolazi u posjed velikaške obitelji mačvanskog bana Ivana Morovića koji na samom početku 15. stoljeća na mjestu današnjeg dvorca gradi utvrdu okruženu dubokim obrambenim opkopima, ispunjenim vodom iz obližnje rijeke Karašice, tzv. nizinski Wasserburg. Tlocrt tvrđave u obliku nepravilnog izduženog trokuta i po nekoliko metara debeli vanjski zidovi diktirali su sve kasnije pregradnje i ostali, iako djelomice prekriveni baroknim plaštem, gotovo u cijelosti očuvani do danas. Tako je stvorena jedinstvena i povijesno-arhitektonski vrlo vrijedna srednjovjekovno-barokna cjelina koja je danas jedan od najznačajnijih spomeničkih kompleksa profane arhitekture sjeverne Hrvatske.
Tijekom prve polovice 18. stoljeća baruni Prandau, novi vlasnici vlastelinstva, daju obnoviti oštećenu utvrdu, a na ostacima južnog krila grade monumentalnu baroknu pročelnu palaču s centralno isturenim tornjem, visokim 37 metara. Barokna pročelna palača teško je stradala u požaru na Silvestrovo 1801. godine, nakon čega je obnovljena, djelomično i u klasicističkom duhu. Dvorac je 1885. godine ženidbenim vezama prešao u vlasništvo grofovske obitelji Normann od Ehrenfelsa. Tada je imao ukupno 62 prostorije i, zajedno s unutrašnjim dvorištem, tlocrtnu površinu od 4031 m2. Budući da se od tada ništa bitno nije mijenjalo, takav su tlocrtni ustroj i površina sačuvani do danas, što ovaj dvorac svrstava među najveće u Hrvatskoj, dok za njim zaostaju svi drugi slavonski dvorci. (Damir Stanić)